Pri mojoj
nedavnoj poseti Amsterdamu (mada je septembar već davno prošao, ali su
(o)sećanja još uvek snažna), u razgovoru sa lokalcima nismo odoleli da ih ne
upitamo: „Kako to da sloboda konzumiranja lakih druga ne ometa privredu
Holandije?“, jer po našoj zamisli, svi Holanđani bi trebalo da budu non-stop
uduvani i da dolaze takvi na posao... a Holandija bi trebalo da izgleda nešto
kao raj
na zemlji (sami odaberite sliku sa linka koja vam se sviđa, uglavnom imaju puno
dima, i nasmejane ljude).
Pitanje, koje smo
dobili umesto odgovora, bilo je dovoljno: „Pa, jel kod vas dolaze svi pijani na
posao?“ (možda ne svi, ali deo svakako da J). Odgovor se svodi na vrlo jednostavnu stvar -
postoji određena individualna odgovornost, čak i kada postoje određene slobode
i izbori, koja tera čoveka da sledi određene norme (društveno prihvaćene norme
ponašanja).
Kako je
kapitalizam kod nas došao naglo (što se mene tiče, 25 godina – ceo moj život,
je prilično sporo), našli smo se u jednom procepu u kom smo dobili slobode (kakve-takve)
i prava na izbor, a ni za jedno nismo bili pripremljeni. Čini mi se da je jedna
od najbitnijih veština kojom nismo ovladali, a koja nam je neophodna za
savladavanje (preživljavanje!) demokratije, kapitalizma, tranzicije,
privatizacije (zovite sistem kako vam je volja) upravo individualna
odgovornost.
Moguće je da su
nedostaci ovoga još pogubniji nego što se to na prvi pogled čini, jer i oni
koji imaju osećaj individualne odgovornosti, zasnivaju ga na normama društva
koje datiraju iz devedesetih, kada su poprilično erodirale. Kao posledica se
javljaju korupcija, krađe, afere, kriminal, niska produktivnost, privreda bez
inovacija i preduzetništva i dr.
Individualna
odgovornost je unutrašnja sila u pojedincu, koja Amerikanca npr. tera da
uplaćuje sebi penzijsko osiguranje (čak i kada mu je država dala tu slobodu da
to ne čini), koja održava Holanđane u „neizmenjenoj svesti“ tokom radnog
vremena, uprkos pravu da „izmene svest“, ali je to i sila koja pokreće nove
trendove (ekologija i zaštita životne sredine), inovacije u privredi
(električna vozila, GM hrana)...
Individualna
odgovornost je samoodgovornost, shvatanje da, ako ti nešto ne učiniš za sebe,
niko drugi neće doći da to učini umesto tebe (nikakva društvena ustanova,
organizacija rada i slična udruženja koja postoje u socijalizmu).
Nažalost, mi smo
iz jednog drugačijeg sistema, u kom je postojala odgovornost države (da nam
plaća studije, da nam daje posao, da nam nalazi posao, sećate se i sistematskih
lekarskih pregleda, masovnog snimanja pluća...), uskočili u drugi, gde postoji
odgovornost pojedinca (za sebe, za porodicu, za društvo... treba sam sebi da
nađeš posao, ili da se samozaposliš, a po mogućstvu i da zaposliš i druge u
svojoj kompaniji), a da nam niko nije objasnio razliku i rekao šta sad treba da
radimo. Tako smo se našli u procepu u kom se slabo snalazimo.
Šta treba da
radim? Ima li neki kurs za to?
Jasno da kursa nema.
Još. Ali ako ste se upitali šta je to što treba da promenite, da uradite da biste
popravite situaciju i pomogli sebi da se snađete u novom okruženju - na dobrom
ste putu. Jer, upravo to je individualna odgovornost!
Нема коментара:
Постави коментар